Rođena, školovala se i odrasla u Sarajevu. Radi u Fondaciji CURE. Široj javnosti poznata je kao pravnica, feministkinja, mirovnjakinja, aktivistikinja za prava žena.
Rano, ratno djetinjstvo provodi po podrumima i u tuđem stanu u koji je porodica Džekman izbjegla tražeći bezbjedan prostor za život u opkoljenom gradu. U podrumu je naučila da čita i završila prve razrede osnovne škole. Naučila je da pliva tek u 27. godini jer je njenu školu plivanja omeo rat. Ratni i poratni život pamti i po opštem siromaštvu i borbi svojih roditelja da na put izvedu troje djece. Ipak, Vildana nikada nije odustajala od dvije stvari: prava da iznese i brani vlastito mišljenje i da slijedi uvjerenja i snove. Pristala je da u osnovnoj školi ima jedinicu iz Bosanskog jezika i književnosti jer nije prihvatila mišljenje nastavnika da je Hasanaginica najbolja bosanskoherecegovačka balada, kada je u njoj žena potčinjena i prisiljena na udaju po želji porodice. Umjesto želje roditelja da završi srednju medicinsku školu i nađe posao, upisala je studije prava i sama zarađivala za školovanje, ne birajući poslove. Osjetljiva na društvene nepravde, posebno žensku neravnopravnost, Fondaciju CURE i ženski pokret doživljava kao slobodan prostor da radi na zaštiti prava žena i drugih obespravljenih osoba. Sedam godina se zalagala za donošenje Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji u Federaciji BiH. Od 2013. godine aktivna je u Inicijativi „Mir sa ženskim licem“, a mirovni aktivizam joj je i misija i način života. Iako je imala mogućnost da ode u druge zemlje i radi, Vildana je još u Sarajevu – jer vjeruje da nade ima i da možemo graditi bolje i pravednije društvo za sve žene u Bosni i Hercegovini.
Jedina moć kojoj teži je znanje. Na magistarskim je studijama na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i planira da položi pravosudni ispit, jer želi da zastupa žene koje trpe diskriminaciju i obespravljenost. Priča o Vildani Džekman tek treba da bude napisana.
„Znanje je moć, znanje je naša snaga. Moramo da učimo da svi mi možemo napraviti promjene.“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Svjećica, školjka i ruž. Svjećica – zato što sa svijećom imam povezanost s ratom. Također, volim da meditiram i radim jogu, a svijeća mi je bitna da me opusti. Školjka – volim more. Imam i tu jednu povezanost s ratom i s prekidom djetinjstva. Počela sam da plivam u 27. godini na moru na Korčuli. Volim more jer more pomaže da donesem neke važne odluke. Eto, školjka je neka asocijacija na more. Ruž je moja revolucija. Ja sam aktivistkinja i nikad ne idem pred medije, niti na proteste, ni na neke revolucije dok ne stavim crveni ruž. To je nekako moj otpor prema patrijarhatu, prema muškoj dominaciji i borbi protiv svih opresija i nasilja nad ženama. To je način da ja dobijem dodatnu snagu.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
(hocu.ba)
