Jovica Žnidarić brine o 50 pasa sa invaliditetom, koje je spasio od sigurne smrti. Mnogi od njih, za koje je rečeno da nikada neće prohodati i da je eutanazija jedino rješenje, uz pomoć svakodnevnih vježbi i posvećenosti, uspjeli su da prohodaju. Jovica je pružio dostojanstvenu starost i odbačenim psima, koji su služili za surove borbe pasa, a danas su prave maze.
U jednom dvorištu u prigradskom naselju Ribnica, Kraljevčanin, Jovica Žnidarić brine o 50 pasa sa invaliditetom, koje je uz pomoć ostalih članova udruženja ,,Spaske”, spasio od sigurne smrti. Svaki od ovih pasa, sa sobom nosi tužnu životnu priču i spašen je iz surovih uslova i još surovijih ljudi, piše portal Zebra, prenosi Blic.
Odluku da svoj život preokrene iz korijena i posveti ga spasavanju hendikepiranih pasa, donio je nakon što mu je uginuo prvi pas sa invaliditetom. Ono što se odmah može uočiti, jeste da svakog psa oslovljava imenom i poznaje mu narav i navike.
– Oduvijek sam volio životinje, posebno pse. To je neka neobjašnjiva ljubav iz djetinjstva, zbog koje sam bio često proglašen kao čudak. Nada, moj prvi invalidni pas je bila posebna. Sve smo učinili da je spasimo. Stigla je do Francuske, nažalost, tamo je i preminula, jer je tumor na glavi bio prevelik. Ipak, ona je bila neka ,,prekretnica” u mom životu. Svakom psu znam ime u pola dana i noći , ali i karakter. Tačno znam ko se sa kim druži, gdje ko spava, šta ko voli da jede, kako koji pas reaguje na nepoznate ljude – naglašava Jovica, dok mu čak četiri psa sjede u krilu.
Osim nepokretnih pasa, u ovom dvorištu žive i spaseni psi iz borbi, izgladnjivani, stari i odbačeni. Uz pomoć svakodnevnih specijalizovanih vježbi, ali nevjerovatne ljubavi i posvećenosti, veliki broj ,,otpisanih” i potpuno nepokretnih pasa su uspjeli da prohodaju.
– Skoro svi psi su mješanci, imamo samo dva rasna psa, sa podjednako teškim životnim pričama. Jedan od njih je ženka koja je do iznemoglosti maltretirana i korištena isključivo za parenje i pravljenje novca. Zbog krajnje nehumanih uslova, ostala je paralizovana i vlasnica je izbacila. Jedino što sam mogao da uradim jeste da joj pružim šansu da živi i da ostatak života proživi dostojanstveno. Na moju veliku sreću, uspjela je da prohoda i danas je jedan sretan i živahan pas. Za sada smo postigli veoma lijepe rezultate, jer od 20 pasa za koje je rečeno da nikada neće prohodati i da je eutanazija jedino rješenje, njih 15 je prohodalo. Budući da dolaze topli dani, uskoro im postavljamo bazene za vježbe u vodi, koje su vrlo djelotvorne i pogodno utiču na rad mišića– objašnjava Jovica u razgovoru
Najstariji pas, pit-bul po imenu Kaja, divnih crnih očiju, stara je 13 godina. Spašena iz borbe pasa. Godinama je izgladnjivana, trpjela konstantne bolove od rana i živjela u stravičnim uslovima. Ipak, zahvaljujući Jovici, Kaja svoje staračke dane provodi kao pas ljubimac, a druge pse doživljava prijatelje za igru, a ne protivnike u borbi.
Nažalost, većina, pogotovo hendikepiranih pasa, zbog zdravstvenih problema, ne dočeka starost i živi znatno kraće od zdravih pasa, što je za Jovicu i najveća bolna tačka, jer i pored detaljnih veterinarskih pregleda, rastanak sa četvoronožnim prijateljima često uslijedi potpuno neočekivano, kao grom iz vedra neba.
– Invalidni psi, nažalost, zbog problema sa bubrezima, srcem, organima za varenje, žive kraće, a sama pomisao na rastanak mi je najveća rak rana. Veoma se brzo vežem za njih, kao i oni za mene. Vrlo često, iz čista mira, ugine pas koji se do jučer igrao i veselo trčkarao. To je nešto zbog čega svakodnevno strepim – priznaje Jovica.
Prema njegovim riječima, interesovanje ljudi u Srbiji da udome starog ili psa sa invaliditetom, gotovo da i ne postoji, a ono što ga posebno boli jeste činjenica da mnogi uzimaju rasne pse iz pomodarstva i nisu svjesni da pas nije igračka, koju će sutra kada poraste i prestane da bude malo i čupavo – baciti na ulicu.
Izvor : Buka
