Za sebe kaže da je bizzare, macabre ilustratorica, sa elementima neopanka. Kreira autoportrete i sebe predstavlja kao lutku, Dolly, koja je u centru pažnje svih njenih radova.
Iza umjetničkog imena St. Dolly krije se Nataša Milić. Rođena je u Sarajevu, a stalna adresa joj je u Bijeljini.
Slikanjem se bavi sedam godina, koliko je prošlo od kada je njen rad prvi put pokazala u javnosti.
“Imala sam nekoliko faza” – govori Nataša, koja sebe opisuje kao umjetnicu koja ne želi da radi naručene radove, jer smatra da: “Umjetnost dolazi iz duše”.
Dugo je istraživala je apstrakciju i tražila svoj stil. Ipak uvijek je osjećala da se želi posvetiti tom “bizzaru”, kao formi “dark art-a”.
Ono što je pokrenulo potpunu odluku je izložba Marine Abramović “Čistač”.
“Otišla sam na izložbu, koja se u tom trenutku održavala u Beogradu, i satima sam bila tamo i u momentu sam shvatila da želim da radim ono što ja želim da radim. Ne da bih prodala, ne da bih napravila izložbu, već da mogu da budem ono što jesam. Osjetila sam kako ona sve to može i riješila sam da neću da se krijem i radim nešto što nisam ja. Volim metal muziku, volim sve što je tamno, gotik. Nekako, to mi nije to, ako ne zaboli. Ja neke svoje frustracije, sve svoje haose, ispoljavam na ovaj način”. – dodaje Nataša.
Do sada je imala četiri samostalne izložbe, od kojih su dvije humanitarnog karaktera. Ona, lutka, u centru je haosa, strahova, depresije, ali i dalje lijepa, čudna i prije svega – jaka.
Na početku su, ipak, ljudi mnogo bolje reagovali jer je St.Dolly imala neke srećnije teme kojima se bavila.
“Gledaoci u Bijeljini kao da se plaše, baš sam ih posmatrala kako reaguju na izložbi. Kao da se plaše nečeg novog. Ljudi su navikli na nešto normalno i plaše se te crte morbidnosti. Ja sam presrećna zbog toga što ja mogu da budem ja.”
Njen pokušaj je da brendira St.Dolly kroz printove na majicama brenda “Most Wanted Clothing”, gdje je u ovom obliku slike, njen rad obišao skoro cijelu Evropu, pa je čak stigao i do SAD-a. Trenutna situacija, sa pandemijom, je zaustavila realizaciju ideje, ali ona je tu i dalje. Nataša i dalje slika, radi ono što je obuzme u trenutku inspiracije.
“Umjetnica je tu da pravi neku dimenziju, neku spojnicu između realnog i nerealnog.” – zaključuje ona.
Slikanjem se bavi sedam godina, koliko je prošlo od kada je njen rad prvi put pokazala u javnosti.
“Imala sam nekoliko faza” – govori Nataša, koja sebe opisuje kao umjetnicu koja ne želi da radi naručene radove, jer smatra da: “Umjetnost dolazi iz duše”.
Dugo je istraživala je apstrakciju i tražila svoj stil. Ipak uvijek je osjećala da se želi posvetiti tom “bizzaru”, kao formi “dark art-a”.
Ono što je pokrenulo potpunu odluku je izložba Marine Abramović “Čistač”.
“Otišla sam na izložbu, koja se u tom trenutku održavala u Beogradu, i satima sam bila tamo i u momentu sam shvatila da želim da radim ono što ja želim da radim. Ne da bih prodala, ne da bih napravila izložbu, već da mogu da budem ono što jesam. Osjetila sam kako ona sve to može i riješila sam da neću da se krijem i radim nešto što nisam ja. Volim metal muziku, volim sve što je tamno, gotik. Nekako, to mi nije to, ako ne zaboli. Ja neke svoje frustracije, sve svoje haose, ispoljavam na ovaj način”. – dodaje Nataša.
Do sada je imala četiri samostalne izložbe, od kojih su dvije humanitarnog karaktera. Ona, lutka, u centru je haosa, strahova, depresije, ali i dalje lijepa, čudna i prije svega – jaka.
Na početku su, ipak, ljudi mnogo bolje reagovali jer je St.Dolly imala neke srećnije teme kojima se bavila.
“Gledaoci u Bijeljini kao da se plaše, baš sam ih posmatrala kako reaguju na izložbi. Kao da se plaše nečeg novog. Ljudi su navikli na nešto normalno i plaše se te crte morbidnosti. Ja sam presrećna zbog toga što ja mogu da budem ja.”
Njen pokušaj je da brendira St.Dolly kroz printove na majicama brenda “Most Wanted Clothing”, gdje je u ovom obliku slike, njen rad obišao skoro cijelu Evropu, pa je čak stigao i do SAD-a. Trenutna situacija, sa pandemijom, je zaustavila realizaciju ideje, ali ona je tu i dalje. Nataša i dalje slika, radi ono što je obuzme u trenutku inspiracije.
“Umjetnica je tu da pravi neku dimenziju, neku spojnicu između realnog i nerealnog.” – zaključuje ona.
(Mitar Simikić/mionama.ba)
