5. ožujka 1870. godine u Zamošću u Poljskoj rodila se jedna od najvećih revolucionarki dvadesetog stoljeća, Rosa Luxemburg. Nemoguće je bilo predvidjeti kako će djevojčica rođena kao peto dijete u siromašnoj poljsko-židovskoj obitelji postati figura koja i danas inspirira feministkinje, komunistkinje, revolucionarke i ljevičarke, ali i njihove muške kolege širom svijeta.
U doba kada žene ne samo da nisu imale nikakva prava, već im u muškom društvu nije bilo dopušteno ni progovoriti bez dopuštenja, zaista je nevjerojatna preobrazba siromašne djevojčice židovskog podrijetla (koja se u petoj godini života suočila s trajnim invaliditetom) u mladu ženu koja na čelu radničkog pokreta Njemačke i Poljske. Njezinu snagu, hrabrost i veličinu najlakše je iščitati iz povijesne činjenice da je živjela u doba koje je bilo opterećeno predrasudama prema svemu što je radila. Rosa Luxemburg bila je jedna od prvih žena koja je aktivno sudjelovala u političkom pokretu.
Bertham Wolfe je o ovoj istaknutoj marksističkoj teoretičarki, filozofkinji, ekonomistici, aktivistici i pacifistici napisao:
„Fizički se Rosa nije činila kao tragična junakinja ili vođa. Dječja bolest kuka učinila je njezino tijelo uganutim, krhkim i slabim. Hodala je nezgrapno šepajući. Ali kad je govorila, ono što su ljudi vidjeli bile su velike, izražajne oči koje su sjajile od suosjećanja, blistale od smijeha, gorjele od borbenosti, bljeskale s ironijom i gađenjem. Kada bi imala riječ na kongresima i sastancima, činilo se kao da njezina sitna građa raste i postaje zapovjedničkom. Njezin glas bio je topao i rezonantan, njezina pamet smrtonosna, argumenti širokog raspona, u pravilu, više usmjereni na inteligenciju nego na osjećaje slušatelja.“
Unatoč diskriminaciji s kojom se zbog svog židovskog podrijetla i invaliditeta od najranije dobi suočavala, bila je najbolja učenica u razredu. U djevojačkoj gimnaziji koju je pohađala isticala se britkošću i inteligencijom, snažnim suosjećanjem za patnje drugih i ozbiljnošću. Revolucionarnim aktivnostima počela se baviti kada je kao šesnaestogodišnjakinja ušla u revolucionarnu partiju pod imenom Proleterijat.
Od tog trenutka revolucija postaje njezin način života. Otvoreno je kritizirala carski režim u Poljskoj zbog čega je nakon mature bila prisiljena emigrirati u Švicarsku kako bi izbjegla pritvor. U Zürichu je studirala prirodne znanosti i političku ekonomiju na jednom od rijetkih sveučilišta gdje je to ženama bilo dopušteno. Doktorirala je u vrijeme kada je malo žena moglo steći akademsko obrazovanje. U Zürichu je upoznala cijeli niz ljevičara i intelektualaca s kojima će kasnije odigrati važnu ulogu u europskom radničkom pokretu.
Aktivizam Rose Luxemburg povezan je s razvojem međunarnodnog radničkog pokreta i borbama između različitih tendencija u tom pokretu i njihovim raspadom. Ona je bila jedna od rijetkih koji su strastveno i bez odstupanja slijedili Marxovu „kritiku postojećeg stanja“. Pritom se nije zaustavljala samo na kritici postojećeg kaplitalističkog sustava i liberalnog građanskog društva, već je imala hrabrosti otvoreno kritizirati svoje stranačke kolege i ideološke istomišljenike.
Ono što je kod Rose Luxemburg doista revolucionarno je ne samo to što je bila politički ravnopravna s muškarcima, već što je argumentirano pobijala njihove političke teorije u vrijeme kada je ženama diljem Europe bilo nezamislivo muškarcu prigovoriti oko mnogo banalnijih stvari od političkog poretka.
Između ostalog, na meti njezine ekonomsko-političke kritike našla se cijela Druga internacionala na čelu s Engelsom s kojom se nije slagala po pitanju nacionalnog samoodređenja Poljske. Budući da je zazirala od nacionalističkih pokreta, smatrala je kako se proleterijat Rusije i Poljske mora udružiti u borbi protiv carizma.
Usudila se kritizirati samog Lenjina i njegovu agrarnu reformu. Protivila se socijaldemokratskom revizionizmu jer je smatrala kako se radnička prava mogu izboriti jedino revolucionarnim metodama. Žestoko se protivila Prvom svjetskom ratu. Dok je cijeli svijet gubio razum u krvavim pohodima, ona je i dalje pozivala na načela jedinstva, bratstva i slobode svih ljudi.
Eugen Levine, Rosin blizak suradnik, opisao ju je kao „ženu superiornog uma koji ga plaši“. Upravo zbog njezine superiornosti niz „superiornih“ muškaraca je se toliko bojao da je cijenu njihova straha nerijetko plaćala vlastitom slobodom. Više puta je mučena i zatvarana kako bi joj uskratili kontakt s vanjskim svijetom.
Nakon izlaska iz zatvora 1919. godine učestvovala je u osnivanju marksističke revolucionarne grupe iz koje je kasnije nastala Komunistička partija Njemačke. Početkom prvog mjeseca 1919. novoosnovana Komunistička Partija na čelu s Rosom pozvala je na masovne demonstracije u Berlinu. Unatoč progonu, mučenju, zastrašivanju, rastućem broju neprijatelja i godinama provedenim iza rešetaka ne odustaje od svog načela „Socijalizam ili barbarizam!“, te i dalje čvrsto stoji iza svog stava kako je barbarstvo zaista jedina moguća alternativa socijalizmu. Stotine tisuća radnika smatralo je isto marširajući berlinskim ulicama. Revolucija je ugušena od strane monarhističke armije i desničarske paravojne formacije. Milijuni radnika su mučeni i brutalno ubijeni.
Rosa Luxemburg uhićena je 15. siječnja u Berlinu gdje je nakon nasilnog ispitivanja pogubljena. Tijelo najveće revolucionarke 20. stoljeća bačeno je u kanal rijeke Spree nakon što joj je tupim predmetom smrskana lubanja. Ubio ju je njezin vlastiti učenik, predsjednik socijaldemokratske vlade, Ebert.
Klara Zetkin je zapisala:
“Doživjeti revoluciju, boriti se – to je bila njezina najveća sreća. Snaga volje, nesebičnost i privrženost, angažirala je cijelo njezino biće i sve što je imala za ponuditi socijalizmu. Žrtvovala se s razlogom, ne samo u svojoj smrti, već u svakodnevnom radu i borbi. Bila je oštri mač i živi plamen revolucije.”
(voxfeminae.net)
