Socijalni kodeksi u Švedskoj

Najveća vrlina u Švedskoj je skromnost.
Poslije 25 godina života i rada u Švedskoj nekoliko mojih ličnih zaključaka o socijalnim kodovima u švedskom društvu. To su samo moja lična iskustva i zapažanja, a naravno da neko drugi može imati sasvim drugačija mišljenja.
Prvo što želim reći je da je meni trebalo pet-šest godina da se počnem oslobađati balkanskog komplikovanog načina razmišljanja. Svi mi – Balkanci, razmišljamo nekako nepotrebno preširoko, u više slojeva koji se preklapaju međusobno, pri tome zamaglivši sam cilj misaonog procesa.
ŠVEDSKO DRUŠTVO U KRIZNIM SITUACIJAMA
U vrijeme Korona-virusa (2020) lijepo se mogla vidjeti razlika između socijalnih kodova i ponašanja u Švedskoj i drugim evropskim zemljama. Između naroda i izabranih političara vlada uzajamno povjerenje i uvažavanje. Svi prijedlozi švedskih državnih organa se prihvataju bez pogovora. S druge strane državni organi smatraju da u Švedskoj žive odrasli, pametni i razumni ljudi, koji shvataju i znaju šta je dobro za njihove zdravlje, a šta ne.
Ako u drugim zemljama vlada treba uvoditi policijski čas i izvoditi vojsku na ulice da narod ne bi hodao i prenosio virus, to se u Švedskoj postiže preporukama. U drugim zemljama to se ne može shvatiti, pa se smatra da Švedska ne preduzima potrebne mjere, što je totalno pogrešno. Lako je shvatiti to povjerenje ako kažemo da u Švedskoj ne postoje sankcije za roditelje koji ne vakcinišu svoju djecu, pa ipak se vakciniše 98 % djece, jer je vlada to preporučila!
Useljenici u Švedsku dolaze iz bivših komunističkih zemalja, te afričkih i arapskih diktatura, gdje je narod silom i represijom držan u pokornosti, pa je stanovnišvo steklo averziju i nepovjerenje prema svemu što dolazi od vlasti. Poslije sloma komunizma u balkanskim zemljama na vlasti su nekompetentni i koruptivni režimi, koji takođe, među narodom nisu stekli povjerenje. Taj odnos prema vlasti, naučen u nedemokratskim režimima odakle dolazite, nemojte primjenjivati u Švedskoj gdje vlada ima uzajamno povjerenje između naroda i političara. Tako, ako za vrijeme pauze na poslu radnim kolegama počnete pričati protiv preporuka vlade kako se ponašati, svi će vas smatrati neotesanim primitivcem ili primitivkom. Još jedna preporuka: nemojte samo početi pričati radnim kolegama neku od teorija zavjere (mreža G5, Jevreji, Amerikanci, Rusi, dogovoreni pomor starih osoba, biološko oružje, masoni…) koju ste pročitali na nekom opskurnom balkanskom portalčiću!
U Švedskoj svi pri ulasku u auto vežu pojas, čak i na pustim šumskim putevima, gdje prođe jedno vozilo u sedam dana.
ŠVEDSKI DRESS CODE / NAČIN OBLAČENJA
Možete prošetati pješačkom zonom u Štokholmu za vrijeme pauze za ručak i siguran sam da nećete sresti niti jednu žensku osobu u cipelama sa štiklom, niti muškarca u odijelu sa kravatom. U Švedskoj se odjeća i obuća kupuje da bi u njoj bilo ugodno, a ne da se drugima pokaže naše imovno stanje i naš dobar ukus. Možete na posao doći u odjeći svjetski poznatih modnih kuća, time nećete nikoga impresionirati, samo možete izazvati podsmijeh. Žene se rijetko šminkaju, a ogrlice, prstenovi i narukvice se ne nose, osim prilikom odlaska u pozorište i drugim svečanim prilikama. Žene nemaju ogromno duge nokte, jer je to nepraktično prilikom rada na kompjuteru i drugim uređajima. Svi zaposleni u zdravstvu, od čistačice do ljekara, nose kratke rukave, kako bi se smanjio prenos bakterija rukavima radne odjeće, a ženski personal ima podsječene nelakirane nokte. Ženske tašne su sa dugim remenom, tako da se mogu prebaciti dijagonalno preko ramena pri vožnji biciklom. Mnogo se nose ruksaci u kojima se nalazi jakna za kišu. Rijetko ćete vidjeti da neko nosi damske tašne kao što je uobičajeno kod nas. Za vrijeme kiše možete vidjeti samo neku stariju gospođu da se štiti kišobranom. Ostali koriste jakne sa kapuljačom.
SKROMNOST I POMOĆ DRUGIM
U Švedskoj nije nikakva sramota kazati, na poslu ili privatno, da nešto ne znate. Čak i ljekar, prilikom pregleda u prisustvu pacijenta, ponekad zovne iskusnijeg kolegu na telefon i pita ga za savjet. Naši ljudi, u tim slučajevima, odmah pogrešno zaključuju kako su otišli kod doktora “koji nema pojma i ne zna ništa”! U Švedskoj nema potrebe da se pravite da sve znate.
Nikada se nemojte bilo čime hvaliti. Naprimjer, da vam djeca dobro uče, da vam je kći poklonila najnoviji mobitel, ili da ste supruzi kupili skupu tašnu. Ako će se neko pohvaliti, na pauzi za kafu na poslu, to zvuči otprilike: “Pogledaj, kupila sam ovu bluzu na zadnjoj rasprodaji (“Pola od pola cijene”) za samo deset maraka”.
U općinskim kancelarijama za socijalnu pomoć bilo je narazumijevanja između tražilaca pomoći i službenika. Zaposleni nisu shvaćali da žena koja je “nakitila” ruke zlatnim prstenjem treba socijalnu pomoć. Kasnije su se službenici edukovali pa saznali da žene, izbjeglice sa Balkana, u stvari nemaju ništa više osim tih nekoliko prstenova.
U Švedskoj je nemoguće ocijeniti imovinsko stanje neke osobe prema garderobi ili automobilu koji vozi.
Svako pretjerivanje u hrani i piću se smatra primitivnim. Naša uobičajena hvaljenja o okretanju janjaca na ražnju proizvesti će kod sagovornika suprotan efekat od onoga kojeg smo mi željeli.
Šveđani znaju da isključivo žive od rezultata svoga rada i zato svi građani, bez obzira na mjesečna primanja, prevrnu svaku paru više puta prije nego je potroše.
Nije nikakva sramota da osoba popuši pola cigarete, zatim je napola popušenu ugasi (“cvika”) i spremi u kutiju. To se ne radi kriomice. Kutija cigareta košta 12 maraka i to je cijena jednog ručka. Onaj koji puši jednu kutiju dnevno za godinu dana popuši 4.400 KM, a toliko je jedna prosječna mjesečna plata.
Skromnost je vrlina, ne dijele se nikakvi skupi pokloni. Boca vina, saksija sa cvijećem, novoizašla knjiga, smatra se sasvim dovoljnim u svim prigodama. Poklon se otvori u prisustvu onoga koji poklon daje, kako bi se pokazala zahvalnost.
Kada vas neka familija pozove na večeru ili ručak kući, poslije jela svi učestvuju, i gosti i domaćini, u raspremanju stola i pranju tanjira, tako da se domaćini što manje opterećuju. Ako će se spavati kod domaćina, gosti često ponesu svoju posteljinu. Sutradan je red domaćinima poslati e-mail ili SMS i zahvaliti se na gostoprimstvu.
Za ručak na posao se uglavnom nose ostaci od sinošnje večere. Ako se kutija sa hranom nije ponijela od kuće, ruča se skromno u expres restoranima, gdje je cijena obroka od 12 do 16 maraka. Niko ne plaća više.
Smatra se nekulturnim ne pojesti svu hranu u tanjiru. Zato se u tanjir stavlja samo onoliko hrane koliko možete pojesti.
Pri kupovini hrane u samoposlugama kupac pazi da linijski kod cijene na artiklu prilikom stavljanja na kasu, bude okrenut prema gore. Time se olakšava i ubrzava rad prodavačice na kasi.
U svim restoranima (osim elitnih) i kafeterijama gost sam preuzme narudžbu, a kasnije sa stola skloni šolje, tanjire i drugi pribor, te ih odloži u zato pripremljene boksove. Zato je dobro narudžbu staviti na tacnu koje stoje složene na pogodnom mjestu.
Na Facebook profilima obično se dijele postovi o angažovanosti u nekoj humatinarnoj organizaciji ili članak koji osvjetljava neki problem u društvu. Stavljaju se i slike sa ljetovanja u egzotičnim zemljama, te slike kućnih ljubimaca. Ako je neka žena pravila tortu ili kolač koji je totalno neuspio ili zagorio, staviti će se i takva slika torte koja izgleda kao bezoblična masa. Svi to smatraju zabavnim, a ne nešto čega bi se žena trebala stidjeti ili sakrivati.
Tek u zemlji u kojoj su spolovi potpuno ravnopravni, vidi se da su žene bolja, pametnija i humanija polovina čovječanstva.
POŠTOVANJE DRUGOG ČOVJEKA I PRIVATNOSTI
Najveća razlika između našeg i švedskog društva je u poštovanju tuđe ličnosti i drugačijeg mišljenja. Na web stranici jednog poznatog lista iz Bosne i Hercegovine naslov: “Starac pronađen mrtav u parku”. Iz teksta se moglo saznati da je na klupi nađen mrtav 61-godišnji Taj i Taj. U Švedskoj je tako nešto nezamislivo. Ne objavljuju se imena čak ni najtežih ubica, niti se “dijele” pridjevi i imena starac, oronuo, invalid, debeli, i slično.
Prilikom korištenja javnog prostora i objekata svi nastoje da svojim prisustvom ne smetaju drugom. Žene ne nose cipele sa potpeticom koje lupaju, svi tiho razgovaraju, posebno preko telefona, Ako neko vani puši odmakne se najmanje desetak metara od drugih ljudi. Niko se ne doziva na plaži ili na bazenu, ne upotrebljava sirenu automobila da upozori ili priprijeti drugom učesniku saobraćaja. Mala djeca u kolicima ne vrište i ne deru se, a pri susretu vas pozdrave. Ako čujete, u nekom trgovačkom centru, da se neko dijete dere i vrišti, u 90% slučajeva možete biti sigurni da su roditelji djeteta sa Balkana ili Bliskog istoka.
Psi se ne izvode u šetnju po gradskim ulicama, nego u prirodu i po parkovima, kojih ima zaista dovoljno, a pseći izmet se pokupi u kesu koja se baci u posebne kante za tu svrhu.
Krajnje je nekulturno kasniti na dogovoreni sastanak. Ako sastanak, na primjer počinje u devet sati, to znači da počinje tačno u devet nula nula sati. Kašnjenjem ti pokazuješ nepoštovanje prema drugim sudionicima sastanka, a lični rejting kod ostalih ti je odmah drastično opao i neće te uzimati za osobu kojoj se može delegirati neka odgovornost.
Kada nešto govorite drugoj osobi ona vas pažljivo sluša i sa vremena na vrijeme klimne glavom da pokaže kako shvata i sluša šta govorite. Nipošto vas neće prekinuti dok ne završite.
Pri susretu sa bliskim prijateljima i rodbinom, osobe se lagano zagrle i možda potapšu po ramenu, ali se nipošto ne ljube u lice.
Ako se nekome izjadate o svom problemu, sagovornik vam neće odmah početi dijeliti savjete kapom i šakom kao kod nas. Osoba vas samo ne želi uvrijediti – vi valjda najbolje znate šta vam je najbolje činiti! Tek ako upitate za savjet osoba će vam pomoći kako najbolje može. Iz istih razloga ljekar vam nikad neće reči da trebate smršaviti, ma koliko vam vaša debljina smetala zdravlju. Takođe vam neće “propisivati” da ne jedete masno i slano. Smatra se da svako zna da nije dobro biti debeo, jesti previše masnu i slatku hranu, piti alkohol i slično. O tome se uči još od vrtića.
Osobe sa Balkana kada tek dođu u Švedsku odmah – pogrešno – zaključe da su došli u “zemlju debila”, kako to naši ljudi slikovito kažu, jer na ulici vide mnogo više ljudi u invalidskim kolicima nego u našim krajevima. Taj zaključak je totalno pogrešan! Osobe sa posebnim potrebama se ne kriju po mračnim izbama kao na Balkanu. U Švedskoj se često mogu vidjeti djeca sa raznim sindromima na ulici, ili osobe sa stečenim ili urođenim invaliditetom. Niko ne bulji u njih kao što je to slučaj na Balkanu, niti ih neko smatra manje vrijednim od ostalih. Sve je prilagođeno takvim osobama i njihovim potrebama. Od samih prilaza u zgradama, ulicama, semaforima, liftovima, javnim objektima, javnom saobračaju i slično. Ako je riječ o osobama sa teškim urođenim manama država plaća 24-satnu pomoć u njezi i svakodnevnom životu tih porodica. Troškovi njege jedne takve osobe je 20-30.000 konvertibilnih maraka mjesečno.
Uvijek se prilikom poziva na ručak pita da li je neko od pozvanih alergičan na neku hranu ili sastojak i koji (gluten, laktoza, orasi i drugo), kako bi domaćin pripremio posebnu hranu za alergične osobe bez tih sastojaka. U školama se priprema posebna hrana za takve đake, kao i za đake koji iz vjerskih razloga ne jedu svinjetinu.
Smatra se krajnje nekulturnim pitati nekoga da li je vjenčan/a, kolika mu je plata, za koju partiju će glasati, da li je vjernik/ca i koje vjeroispovijesti, te šta misli o nekom aktuelnoj političkoj temi. Takve stvari se pričaju samo sa najbližim prijateljima.
Naravno, kao i kod nas, ima osoba koje su otvorenije u socijalnim kontaktima, dok su neki drugi jako introvertni. Kad stupite u razgovor sa nekom osobom u početku ocijenite koliko će te duboko i široko razvijati taj razgovor. Šveđani shvataju da su stanovnici južne Evrope pričljiviji i neposredniji u kontaktima i to im ne uzimaju za zlo. Naravno ta naša “neposrednost” je drugim osobama podnošljiva do neke granice.
Ne pričajte viceve u kojima se ismijavaju neke etničke grupe (Romi, Bosanci, Srbi i slično) ili neki nedostaci kod pojedinaca.
Nikada ne upotrebljavajte ponižavajuće opise za ljude. Naprimjer: “Ma znaš ga, onaj debeli iz Zenice…”.
Prilikom dolaska u goste skidaju se cipele, odmah kad uđemo na ulazna vrata. To je običaj još iz vremena kad su ulice bile neasvaltirane, pune blata i bljuzgavice.
Za razliku od naših krajeva, u Švedskoj vlada kult rada.
SOCIJALNI KODOVI NA POSLU
Naši ljudi koji govore engleski pogrešno zaključuju kako im učenje švedskog jezika nije potrebno, što je pogrešno. Neznanje švedskog jezika je najveća prepreka za dobijanje bilo kakvog posla. Samo izuzetni stručnjaci iz drugih zemalja koji govore engleski, ali ne i švedski, mogu dobiti posao – informatičari, ljekari specijalisti, inžinjeri sa posebnim znanjima i slični profili.
Na bilo kojem poslu njeguje se i cijeni timski rad. U Švedskoj se svi međusobno oslovljavaju sa “ti”. Ljekare i šefove bilo kojeg ranga ostali zaposleni oslovljavaju imenom. Nema nikakve snishodljivosti u odnosu potčinjenog prema šefu. Sa druge strane nezamislivo je da šef bude arogantan ili nekulturan prema zaposlenim. Ako šef nije zadovoljan nečijim radom to će mu reći nasamo. Jednom ili dva puta godišnje šef u četiri oka ima razgovor sa svakim zaposlenim gdje se razmatra učinak radnika, njegovo zalaganje na poslu, njegov odnos sa drugim radnicima i prijedlozi za unaprijeđenje posla. Šef radnike obično svrstava u tri grupe, kada se jednom godišnje plate prilagođavaju stepenu inflacije i generalnom ugovoru sa sindikatima. U Švedskoj svaka branša ima svoj sindikat, na primjer, općinskih službenika, metalskih radnika, učiteljica, medicinskih sestara i drugo. To su mala povećanja, od jedan do četiri posto, zavisno u koju grupu je šef odredio pojedinog radnika.
Zaposleni su jako solidarni na poslu, priskaču jedni drugima u pomoć u radnim obavezama. U toku radnog vremena, osim za ručak, postoje i dvije kafe-pauze po 20 minuta, gdje zaposleni zajedno piju kafu uz neki kolačić ili sendvić od pola kifle.
Planiranju nekog posla pridaje se veliki značaj. Analiziraju se sve situacije koje se mogu pojaviti u toku realizacije. Svi zaposleni se strogo pridržavaju propisanih procedura, checklist, u svakom poslu. Naprimjer, u prijemnim ordinacijama hitne pomoći stoje plastificirana uputstva sa listom nalaza i pregleda koje treba obaviti ako dođe pacijent koji se žali na bol u grudima, druga lista je za osobe kojima se vrti u glavi i povraćaju, itd. U školama se desi da đaci iz obijesti razbiju staklo i pritisnu požarni alarm. U tom slučaju u vatrogasnoj stanici dobiju o tome upozorenje. Odmah se upućuje navalno vatrogasno vozilo opće namjene i vatrogasna dizalica. Kada se ustanovi da je alarm bio lažan potpisuje se zapisnik o tome i škola će platiti 1.000 KM za troškove nepotrebnog dolaska vatrogasaca. Đaci mogu poslije pola sata opet pritisnuti alarm, vatrogasci neće reći, “ahh, djeca se opet igraju”, nego će istom procedurom i brzinom opet doći i škola će ponovno platiti 1.000 KM. U tome leži ključ uspješnog posla. U nas na svakom poslu izvršilac posla sam odlučuje da li će se pridržavati propisa i zakona, i u kojem obimu. To je ta naša primitivna balkanska svijest. Radije ćemo umrijeti nego živjeti po propisima! Mi iz dna duše mrzimo propise, procedure i uputstva, zbog kojih Šveđani, Nijemci, Austrijanci i Švicarci imaju najsređenije države na svijetu.
Poslovni ručkovi i večere su jako skromni u poređenju sa našim poslovim gozbama. Postoje pisana pravila šta ulazi u reprezentaciju. To je obično jednostavno jelo i desert u vrijednosti, maksimalno, 40 KM po osobi. Od alkohola jedna boca bijelog ili crnog vina za cijelo društvo. Ko želi piti više može sam naručiti i platiti, što zvanice često i rade, znajući koji propisi važe u firmama i ustanovama i u tome ne vide ništa čudno. “Kakvo je ovo šuganje!?” – iznenadili bi se naši “rukovodioci” naučeni na naše poslovne žderancije na tuđi račun.
Svaki rad se cijeni i poštuje, bez obzira na složenost poslova. Univerzitet u Göteborgu je uradio istraživanje da bi se saznalo koja zanimanja narod najviše poštuje. Na toj rang listi prvi su ljekari, sudije, profesori i advokati. Zatim slijede zanatlije kao stolari, zlatari, kovači, potom medicinske sestre i bibliotekarke.