Tuzlanka Anela Arifi: Nagrađivana inovatorka i studentica doktorskih studija na Stanfordu

Nakon posjete selu u blizini Kladnja, gdje je živjela Anelina nana, primjetila je da farmerima ostaje dosta kokošijeg perja koje sagorijevaju ili bacaju na deponiju. Pomislila je da se nešto sigurno može uraditi sa tim.
Koristeći Google i enciklopedije saznala je da kokošje perje sadrži keratin koji, ako se karbonizuje, može upiti hidrogen. Tako je nastao dvoreaktorni sistem za proizvodnju biodizela i materijala za skladištenje hidrogena od otpadnog kokošjeg perja.
Anela Arifi je nagrađivana inovatorka i studentica doktorskih studija na Stanfordu. Rođena je u Tuzli gdje je i počela sa prvim izumima.

Koje takmičenje bi izdvojila iz srednjoškolskih dana?

Iz srednje škole bih izdvojila „Google Science Fair“ naučnu olimpijadu. Jedna od najvećih na svijetu za srednjoškolce. Tu sam prošla kao globalna finalistica, od 12000 aplikacija prihvaćeno je 20. Prozvana sam od strane žirija jednom od najperspektivnijih naučnica u svijetu mlađih od 18 godina.
Da li si imala podršku bh. institucija tokom svojih takmičenja?

Kada smo bile primljene na nevjerovatne internacionalne naučne olimpijade, gdje nikad niko iz Bosne, pa ni sa cijelog Balkana nije bio primljen obratile smo se određenim nivoima vlasti i, nažalost, nismo dobile nikakvu finansijsku podršku, što je bio jako težak udarac za nas. To su bila takmičenja u Americi i logično da nam je bila potrebna finansijska podrška da odemo na takmičenja. No, nismo je dobile. Okrenule smo se traženju pomoći od privatnih investitora i na taj način smo otišle, što je meni malo tužno.
Koji su najznačaniji izumi na kojima si radila?

Tokom srednje škole i prvog ciklusa studija u Americi radila sam na nekoliko izuma. Najviše pažnje javnosti je privukao dvoreaktorni sistem za proizvodnju biodizela i materijala za skladištenje hidrogena od otpadnog kokošijeg perja. Na ovu ideju sam došla kada sam posjetila nanino selo blizu Kladnja. Primjetila sam kako farmeri imaju dosta perja sa kojim ne znaju šta će pa ga sagorijevaju ili bacaju na deponiju. Razmislila sam i pomislila da mora biti nešto zanimljivije što mogu sa njim uraditi. Korištenjem Googlea i enciklopedija saznala sam da kokošije perje u sebi ima keratin koji, ako se karbonizuje, može upiti hidrogen. Mast iz kokošijeg otpada može se koristiti za proizvodnju biodizela.
Drugi sistem na kojem sam radila je reaktor za proizvodnju biouglja od organskog otpada koji se nalazio na deponijama. Vidjela sam da karbonizacijom mogu dobiti nešto što je slično uglju. Taj biougalj može se koristiti kao energent za zagrijavanje kućnih prostora.
Šta je to što tebe pokreće?

Mene najviše inspiriše moja porodica, sva ta njihova podrška i moja želja da oni imaju sve najbolje na svijetu. Samim tim što želim da moja porodica ima sve najbolje na svijetu, to se prenosi i na ostale ljude i na grupe čija sam članica. Ja sam ponosna državljanka Bosne i Hercegovine. Ono što svojoj porodici želim, želim i drugim ljudima.

Šta ti je najteže palo na tvojim istraživanjima i poslovnim putovanjima?

Mene je to energetsko siromaštvo jako pogodilo, vidjela sam mnoge ljude koji nisu imali energenata da naprave svojoj djeci ručak, a da pritom ne zagade kuću i tako oštete zdravlje i svojoj djeci i sebi. Takve situacije su me još više potakle da se trudim, pomognem i olakšam živote svima, bar onoliko koliko je do mene.
Koji su najžnačniji projekti na kojima si učestvovala?
Na fakultetu sam držala TED govor o projektu. Ujednjene nacije i UNICEF su me pozvale da u sjedištu UN-a u New Yorku održim govor. Pred ljudima i delegacijama sam držala govor o energetskim resursima i obnovljivim izvorima energije. To je bilo nešto veoma važno za mene i moj razvitak. Prošle godine me kontaktirala i filmska kuća iz Sjeverne Irske, koja želi da napravi kratki film o meni i mom istraživanju.
Živiš Američki život i ostvarila si svoj san i nagrađena si više puta za tvoj trud. Da li si nekada htjela odustati od svega?
Definitivno živim svoj san iz razloga sto mislim da stvari koje želim da radim ne bi imala priliku raditi punim kapacitetom i na ovakav način nigdje drugo, nego baš na ovom mjestu gdje me je moj put doveo. Bilo je mnogo teških trenutaka, jer nekad zvuči da je sve lako, ali nije.
Kada sam prvi put sa osamnaest godina otišla u Ameriku bilo mi je jako teško da ću kao jedinica biti udaljena od svoje porodice. Taj prvi semestar je bio jedan od najtežih perioda u mom životu. Kada je moje istraživanje počelo da dobija na svom volumenu shvatila sam da moram ostati ovdje gdje sam, ako želim biti sretna i uspješna. Imala sam punu podršku svoje porodice. Bilo je definitivno teških trenutaka. Bila sam mnogo umorna I iscprljena, ali nisam htjela da odustanem. Citirati ću moju mamu “Radije ću vidjeti tebe sretnu u Americi, nego da budeš blizu mene, a da ne možeš ispuniti svoj puni potencijal i raditi ono što voliš”.
Koliko odricanja treba za uspjeh?
Išla sam u dvije srednje škole u Tuzli. Studirala sam na dva fakulteta kada sam bila na Darthmouth Univerzitetu. Ja ništa što radim ne smatram odricanjem. Uvijek sam mislila da ako ne studiram dva fakulteta i nisam u nekim poljima koja me zanimaju, nego ako se opredijelim samo za jedno, neću biti ispunjena i sretna. Smatram da je karijera i naći svoj poziv, onaj pravi jedno od najbitnijih stvari u životu. Trebalo mi je nekoliko godina da to sve naučim da balansiram. Tako da ne bih rekla da sam se ikad ičega morala odreći. Jednostavno sam birala put koji mene čini sretnom. Možda moj put nije isti kao kod svakog mladog čovjeka ili žene. Ovakav je kakav je i ja sam sretna.
Foto: Imrana Kapetanović
(Denis Hisari / mionama.ba)