Upoznajte Anidu Šehić, dobitnicu Dekanove nagrade na Medicinskom fakultetu UNTZ

Odakle ljubav prema medicini, gdje crpi motivaciju za učenje, te zbog čega upisati Medicinski fakultet u Tuzli govori Anida Šehić za STUDOMAT.
Anida Šehić – Dorrah
Anida Šehić dobila je nagradu dekana za najbolji ostvareni uspjeh za akademsku 2019/20. godinu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Anida Šehić rođena je 14. aprila 1996. godine. Završila je Gimnaziju u Banovićima, a zatim upisala Medicinski fakultet u Tuzli. Trenutno je studentica šeste godine Medicinskog fakulteta u Tuzli, a vrlo brzo će položiti Hipokratovu zakletvu i dobiti titulu doktora medicine.
Ovaj fakultet, svima poznat kao jedan od najtežih, Anida završava u roku, bez da je obnovila studijsku godinu. I to nije sve. Medicinski fakultet u Tuzli završava sa vrlo visokim prosjekom, koji trenutno iznosi 9,31.
STUDOMAT želi promovisati uspješne studente, buduće članove akademske zajednice koji će svojim znanjem i radom sigurno doprinijeti našoj državi. Stoga smo razgovarali sa ovom mladom i uspješnom studenticom.
Dobila si Dekanovu nagradu za najbolji prosjek u akademskoj 2019/20. godini, kako se osjećaš povodom toga?
 – Osjećam se zaista počašćeno, i shvatam ovu nagradu kao još jedan vid motivacije za ostvarenje nekih drugih, svojih ciljeva. A nekad u budućnosti će biti fina uspomena na studentske dane.
Možeš li opisati kako izgleda jedan tvoj dan?
 – U biti zna i da oscilira, ali ako govorimo o nekom uobičajenom radnom danu u nepandemijskim uslovima, onda dan započem šoljom čaja. Spremim se i idem na predavanja i vježbe. Svakako da to uključuje i druženje sa mojim kolegama koji su mi već davno postali prijatelji. Potom se vraćam u dom i učim za nadolazeće ispite. Zvuči kao jednostavan i lahak dan, ali ipak je, moram priznati, daleko od toga.
Otkud ljubav prema medicini?
 – Ta ljubav se razvila krajem osnovne škole. Željela sam biti zajednici od koristi, pomagati ljudima, učiti i širiti svoja znanja, tako da sam mogućnost za ostvarenje svojih želja našla baš u ovom polju. Medicina je zaista predivna nauka!
S obzirom na to da je medicina multidisciplinarna nauka sa mnogo različitih oblasti, možeš li nam reći u kojoj specijalizaciji se pronalaziš?
 – Da, jeste, baš ima mnogo disciplina. Ja sam uvijek bila fascinirana mozgom kao organom, a s druge strane sam željela da radim u domenu hirurgije pa sam se pronašla u spoju tog dvoga, dakle u neurohirugiji. Velika mi je i želja i ljubav, ali na kojoj stanici će me život zaustaviti, to ne znam. Ipak, u medicini posao bira tebe, a ne obrnuto.
Odakle crpiš motivaciju za učenje?
 – Pa crpim je prvenstveno u svojoj porodici, u svojim prijateljima, kolegama, pa i u nekim ljudima koje prvi put vidim. Mogu slobodno kazati da motivaciju mogu pronaći u svemu i svakome.
Da li se baviš nekim vannastavnim aktivnsotima (seminari, takmičenja, volonterski rad, projekti)?
 – Da! Dio sam jedne super priče, organizacije InciSioN-a, koja se bavi tematikom globalne hirurgije. Iz široke palete naših aktivnosti izdvojila bih naše webinare, serijal akutnih stanja iz različitih oblasti hirurgije. Baš nedavno sam bila u ulozi moderatorice zajedno sa svojim kolegom, kad smo govorili sa vrsnim neurohiruzima od kojih je jedan među 10 najboljih u svijetu.
Možeš li napisati neki savjet za maturante kojima je želja upisati Medicinski fakultet?
 – Da dobro razmisle o tome.   Naravno, zezam se. Medicina je jedan trnovit put, put od hiljadu milja. Ne dobija se zvanje tako lahko, a to najbolje znamo moje kolege i ja. No, svakome ko zaista želi biti ljekar i vršiti ovu humanu dužnost na najbolji mogući način, ja bih preporučila upis ovog studija.
Ko je tvoja najveća podrška u toku studija?
 – Moja najveća podrška je bila moja mama. Zaista! Vjerujem da će zvučati poznato, ali ja bih trebala da ustanem kad govorim o svojoj majci. Da nije bila uz mene sve ove godine, svaki moj uspjeh bi bio upitan.
Za kraj Anida nam ostavlja motivacionu poruku:
 – Moja poruka bi bila da se u životu vodimo time da je svaki početak težak. Često naiđemo na prepreke, doživimo pad, te u tim trenucima trebamo imati snagu da ustanemo i nastavimo gdje smo stali, jer na kraju tog puta bit’ ćemo sebi zahvalni što tad nismo odustali.
(studomat.ba)