Mladi ljudi u BiH svjesni su potrebe za aktivizmom. Iako često nailaze na nerazumijevanje sredine, neki su odlučili da ne posustanu i nastave da rade na promjenama. Stoga vam donosimo seriju razgovora sa mladim aktivistima i aktivisticama koji su pozitivan primjer u svojoj zajednici.
Razgovarali smo sa aktivisticom Jovanom Boljanić iz Sokoca, članicom Ženske mreže BiH, Mreže mladih za izgradnju mira i Fondacije „CURE“ i srednjoškolcem iz Bijeljine Daliborom Kraišnikovićem, članom Savjeta učenika Ekonomske škole, Mreže/Savjeta Učenika BiH (mreSVuBiH) i Omladinske grupe helsinškog odbora Republike Srpske (OghoRS).
Šta za vas predstavlja aktivizam?
Jovana Boljanić: Za mene, aktivizam predstavlja način života. Samo postojanje i svakodnevna borba i pokušaj promjene onog što mi ne odgovara, počev od sebe, kuće, preko škole do lokalne zajednice i tako dalje.
Jovana Boljanić
Dalibor Kraišniković: Aktivizam predstavlja društveni angažman mladih, aktivno učešće mladih u rješavanju za njih relevantnih pitanja i donošenja odluka u lokalnim zajednicama. Na taj način mladi stiču iskustva kojima poboljšavaju ili rješavaju probleme u zajednici, a to utiče i na njihov lični i profesionalni razvoj. Aktivizmom se stiče i značajan vid radnog iskustva koji nam može pomoći pri zapošljavanju, a svakom aktivisti to je plus u vremenu kada nije lako dobiti zaposlenje.
Šta vas je potaknulo da počnete da se bavite aktivizmom?
Dalibor Kraišniković: Aktivizmom sam se počeo baviti, jer sam prije svega sagledao pozitivna iskustva drugih mladih osoba iz moje zajednice. Vidio sam da neke osobe često putuju širom BiH na međunarodne seminare i konferencije. To mi je bilo itekako primamljivo, te sam krenuo stopama tih osoba. Ubrzo sam shvatio da nije sve u putovanju i druženju, nego da treba dosta toga uraditi kako bi se poboljšao položaj mladih, svijest o aktivizmu i humanost, solidarnost i tolerancija u gradu u kom živim.
Jovana Boljanić: Želja za sopstvenim usavršavanjem i edukacijom, ono što sada znam, ranije nisam znala.
Da li se tvoji vršnjaci, školske kolege/inice bave aktivizmom?
Dalibor Kraišniković: Da. Poznajem mnogo aktivnih mladih koji djeluju u jednoj ili više organizacija civilnog društva, ali taj broj je svakako nedovoljan.
Jovana Boljanić: Nisu aktivni, nezainteresovani su.
Da li su i koliko mladi aktivni u tvojoj zajednici ?
Jovana Boljanić: Nekako bježe pri samom pomenu, bar moje drugarice i drugari, pokušavala sam više puta dogovoriti druženje sa njima, čisto da im pročitam par pasusa koji su ispisani na promotivnim letcima koje sam dobijala na seminarima i radionicama. Vezano za sam termin „aktivizam, ženska prava “…
Dalibor Kraišniković: U posljednje vrijeme primjećujem da mladi postaju sve aktivniji. Međutim, i dalje je veoma prisutna pasivnost i nezainteresovanost mladih. Problem je u terminu „volontiranje“ koji podrazumijeva neplaćen društveno korisni rad, a danas mladi žele na što brže načine doći do novca neshvatajući prednost volontiranja odnosno aktivizma.
Imaju li mladi ljudi prostora da aktivno djeluju?
Dalibor Kraišniković: Smatram da imaju. U gradu kao što je Bijeljina postoji mnogo nevladinih organizacija u kojima su novi aktivisti uvijek dobro došli. Većina tih organizacija ima adekvatan fizički prostor u kom se radionice i seminari mogu nesmetano obavljati. Oni aktivniji mogu uspostaviti kontakte sa NVO iz drugih gradova BiH te postati njihovi aktivisti kao što je to u mom slučaju.
Jovana Boljanić: Da, u svakom selu pa nadalje. Grupa ljudi može mnogo toga, samo da se okupi .
Koje oblike aktivizma najčešće koriste mladi ljudi u tvojoj zajednici?
Dalibor Kraišniković
Dalibor Kraišniković: To je svakako omladinski aktivizam koji obuhvata više oblasti, počevši od rješavanja problema i zagovaranja prava srednjoškolaca i studenata, međunacionalno i međuvjersko zbližavanje, ekološki aktivizam, humanitarni rad i naravno, politički aktivizam koji je najprimamljiviji mladim osobama.
Jovana Boljanić: Idemo na kafu, četvrtkom u zgradi opštine sa „njegovim visočanstvom“, ne bi li se dobila koja markica – kratkotrajno.
Sa kojim problemima se susrećeš u svojoj zajednici?
Dalibor Kraišniković: Skoro svi NVO aktivisti dijele iste probleme. Razlika je u tome koliko su intenzivni i da li imaju rješenje. Najveći problem je nedostatak finansijskih sredstava što usporava proces poboljšavanja određene oblasti. Često, problem je okupiti veći broj volontera ukoliko se radi određena aktivnost, posebno ako su to ekološke akcije poput ”Let’s do it” akcije.
S druge strane postoje i neki lični problemi. Ukoliko ste previše liberalna osoba i demokratski nastrojeni prema društveno osjetljivim grupama, budite spremni na negativne reakcije ljudi, kao i česte verbalne konflikte.
Jovana Boljanić: Prvi problem je pasivna nezaposlenost, a drugi je aktivna nezaposlenost – to su oni što su zaposleni , a ne primaju platu.
Postoje li riješenja i koja su?
Jovana Boljanić: Da, konkurs, gdje se svi mogu prijaviti, opcija jedan je da oni koji žele da uče od kuće i da rade kod kuće, odobriti im nepovratne kredite kao početni kapital gdje bi mogli plasirati svoje proizvode, a sa tim bi imali sredstva za intelektualno usavršavanje. Za one koji su završili školu, obezbjediti kredite sa niskom kamatnom stopom, kao početni kapital, da kupe sami sebi radno mjesto i od plate otplaćuju kasnije kredit.
Dalibor Kraišniković: Što se tiče finansijskih problema, mislim da se problem polako prevazilazi, jer omladinske fondacije sve više djeluju u BiH, a traženje sredstava je postalo veoma jednostavno. Problemi pasivnosti mladih, te nepoštovanja i netolerancije se mogu rješavati kroz časove odjeljenske zajednice, organizovanjem okruglih stolova i diskutovanjem o određenom problemu s ciljem prevazilaženja istog.
Šta te najviše ispunjava kao aktivistu/aktivistkinju a šta te najviše ljuti/frustrira i gdje bi volio/voljela da vidiš promjenu?
Jovana Boljanić: Najviše me ispunjava to što sam za ovo kratko vrijeme upoznala mnogo različitih ljudi , upoznala se sa nekim stvarima za koje nisam znala, a danas se ne priča o tome. Zatim to što sam učestvovala u raznim uličnim akcijama, na neki način drugi su čuli moju priču dakle dijelila sam svoje mišljenje sa različitim ljudima koji se i nisu uvjek slagali sa tim ali nikada me nisu povrijedili ni minimizirali. Zatim sam imala priliku pomoći drugima. Aktivizam je mnogo uticao na mene, da se bolje osjećam, da više cijenim sebe i bolje razumijem sve ono što mi se dešavalo i da spremno dočekam sve što mi se može dogoditi. Ono što me ljuti jeste to što moja porodica i poznanici ne vide ništa dobro i pozitivno u tome, smatraju da nemam nikakvu korist od toga što se predstavljam kao aktivistkinja. Pa čak i to što je ovo jedan spor proces, ljudi ne reaguju ili se bar plaše promjena.
Dalibor Kraišniković: Omladinski aktivizam je postao moj hobi. Mnogo svog vremena provodim volontirajući i ostalim što dolazi s njim. Brojne odrađene aktivnosti, brojni dragi ljudi, brojna posjećena mjesta su ono što me ispunjava kao aktivistu. Ono što me frustira je nezainteresovanost većine mladih i njihov pogled na aktivizam, te bih tu želio vidjeti promjenu.
(ostranula.org)
