Autorica je naučnih radova o rimskoj provincijalnoj historiji i latinskoj epigrafiji, a koautorica je dvije stručne knjige. Povod razgovora s profesoricom Šačić Beća je online konferencija “O identitetu Ilira i Ilirika”.
Na samom početku razgovora profesorica naglašava da je identitet Ilira i Ilirika jedna kompleksna tema o kojoj su diskutirali univerzitetski profesori iz Australije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.
“Zapravo bih mogla reći da su to neki od vodećih autoriteta koji se bave problemom identiteta naroda koji su naseljavali prostor jugoistočne Evrope u prahistorijskom i rimskom periodu. Jedan od zaključaka skupa jeste da je puno činjenica koje su ustaljene u stručnoj literaturi zapravo utemeljenu na pogrešnoj ili površnoj interpretaciji izvorne građe. Grčko-rimski pisci često su o najstarijim po imenu poznatim stanovnicima današnje BiH pisali na osnovu vlastitih predrasuda, ličnih ambicija i antagonizma, a da nikada nisu boravili na njihovoj teritoriji ili upoznali nekog od pripadnika tog naroda. Kroz diskusiju je zaključeno da je neophodno revidirati ranija stajališta o ‘ilirskom’ jeziku, narodnosti, elitama i slično”, pojasnila je.
Šačić Beća nastavlja kako narode koji su naseljavali prostor Ilirika treba prestati posmatrati kroz prizmu romantičarske ili čak jugoslavenske perspektive koja ih stavlja u kontekst jedinstvene cjeline objedinjene u borbi protiv okupatora, u ovom slučaju Rima. Izvjesno je da je riječ o velikom broju manjih zajednica koje baštine različit identitet i koje moramo prestati posmatrati kao svojevrsne balkanske Asterikse i Obelikse.
Istraženost antičkog perioda u BiH
Kada je riječ o istraživanju antičkog perioda u BiH, profesorica tvrdi da smo na samom početku putovanja u jedan od najzanimljivijih perioda prošlosti ove zemlje.
“Puno pitanja je neodgovoreno. Cijela sjeverna Bosna, koja je u rimskom periodu pripadala provinciji Panoniji, gotovo je neistražena. Zbog svog geografskog položaj taj prostor je bio zasigurno naseljen, ali kako pisani izvori o tome šute, malo znamo o tom području. Budući da nije bilo ratnih dešavanja u drugom i trećem stoljeću, minorno je u nauci prisutno problematiziranje kako su ljudi tada živjeli, kako su izgledala njihova naselja, religija, kultura. Nedavno smo saznali da je jedan rimski senator sahranjen na prostoru istočne Bosne, čovjek koji je pripadao najvećem društvenom sloju moćne rimske države, zapravo bio porijeklom iz naših krajeva. Također, na prostoru Bosanskog Novog na osnovu epigrafske građe utvrđeno je postojanje antičkog naselja Faustinium, za koje se do prije četri godine nije uopće znalo”, smatra ona.
Profesorica naglašava da arheološki lokaliteti u BiH nisu dovoljno istraženi ističući da je dovoljno otvoriti Arheološki leksikon BiH u kojem su popisani arheološki lokaliteti naše zemlje da bismo se uvjerili koliko je još posla pred bh. naučnicima.
Odnos nadležnih prema naslijeđu
Govorili smo i o odnosu nadležnih prema kultrno-historijskom naslijeđu. Profesorica naglašava da je dovoljno pogledati u kakvom stanju se nalazi Zemaljski muzej BiH da bude jasno kakav je odnos vlasti prema kulturno-historijskom naslijeđu.
“Postoje pozitivni primjeri koji su izuzetak, a ne pravilo. BiH nema nijedan stručni časopis koji promoviše kulturno-historijsko naslijeđe u najreferentnijoj bibliotekarskoj bazi Web of Science, nisam optimistična da će se to još dugo desiti. Naravno, svi krive naučnike za to. Međutim, ne možete očekivati da se eminentni časopisi koji se izdaju decenijama moraju prijavljivati na konkurse ministarstava za sredstva i zavisiti od dobre volje birokratije. Govorim o časopisima u kojima objavljuju naučnici i istraživači zaposleni na svjetskim univerzitetima, a koji nemaju fiksna sredstva i zbog toga kasne u publiciranju, što se svakako odražava i na njihovu indeksaciju”, kazala je.
Šačić Beća tvrdi da smo takvim odnosom vlasti prema domaćim stručnim publikacijama dovedeni do toga da rezultate svojih istraživanja objavljujemo u regionalnim časopisima koji redovno izlaze, čime zasigurno slabimo vlastitu naučnu publicistiku. Ovo je samo jedan od primjera.
Nastavlja da je iz njene perspektive zastupljenost žena u naučnoj zajednici naše države zadovoljavajuća.
“To je katastrofalan pristup, jer podučavanje nacionalne historije ne smijemo svesti samo na etnicitet, odnosno djecu treba podučavati prošlosti države u kojoj žive kroz sve historijske etape. Nažalost, danas djeca znaju više o samurajima nego o ilirskim ratnicima koji su stoljećima ratovali protiv moćnog Rima. Što je još poraznije, djeca više znaju o Vikinzima nego o ilirskim i panonskim narodima koji su živjeli ovdje prije dvije hiljade godina”, kaže Šačić Beća, dodajući da primarno treba raditi na popularizaciji antičke prošlosti BiH kroz medije koji su bliski djeci poput dokumetarnih filmova.
Prema profesoricinim riječima, pitanje žena u nauci veoma je široko, tako da se ona ne bi upuštala u procjenu pložaja žena koje se bave prirodnim naukama, ali smatra da su žene u humanističkim sferama dobro zastupljene.
“Kada je pak riječ o historiji, pa i arheologiji, rekla bih da je zastupljenost žena dosta dobra. Tokom studija, ali i karijere, nisam primijetila neku spolnu segregaciju u tom smislu. Zbog ranijeg pristupa izučavanju historije utmeljenom na analizi ratnih dešavanja i politike, veću zainteresiranost su pokazivali muški studenti, stoga je možda historija slovila za mušku nauku. Međutim, sada je u ovoj nauci popularizirana problematika svakodnevnog života, marginalnih skupina i rodne studije, što svakako doprinosi popularnosti historije i kod studentica. Smatram da je naše društvo pogrešno pristupilo problemu ravnopravnosti, istraživačke projekte trebaju voditi sposobni i obrazovani naučnici bez ozbira na spol”, ističe ona.
Rad u struci mora biti prioritet
“Društvene i humanističke nauke su globalno trenutno manje popularne, što nužno ne mora biti loše, jer je i broj radnih mjesta koja proizilaze iz tih zanimanja ograničen. Također, mi moramo imati uvid da trenutno u BiH postoji desetak filozofskih fakulteta pa ne čudi što je broj upisanih studenata mali. Univerzitetski profesori se također moraju sve više fokusirati na naučnoistraživački rad” dodala je.
Da bi se popravila potražnja za historičarima, geografima i biolozima, kako kaže, primarno treba povećati fond nastavnih sati iz tih predmeta u osnovnim i srednjim školama.
“To su bazne nauke i naša djeca ih trebaju više izučavati, a sada je odnos prema njima u školstvu blago rečeno maćehinski. Također, na mjestima predviđenim za historičare, poput arhiva, često rade osobe koje su završile druge studije, što je isto tako problematično. Međutim, studij historije daje istinski široku naobrazbu te se historičari dosta često ostvaruju kao uspješni novinari, diplomate, urednici u izdavaštvu i slično”, kaže profesorica, zaključujući da je ipak cilj svakog obrazovanog, mladog čovjeka rad u struci i na tome svi, kao društvo, moramo svakodnevno raditi.
(klix.ba)
